Standardi edukacije

Usporedo s porastom korištenja raznih CAM (komplementarna i alternativna medicina) terapija širom svijeta, u porastu su i različiti oblici CAM zanimanja.

Kako bi se omogućila sloboda pacijentima da odaberu način zdravstvene skrbi a istovremeno zajamčila njihova sigurnost, poduzete su mnogobrojne aktivnosti da bi se ustanovili standardi edukacije i educirali kompetentni profesionalci.

U cijeloj Europi nije regulirano što to znači biti kompetentan homeopat i u većini zemalja homeopati su samoregulirani.

Također ne postoje poznati nacionalni standardi edukacije. Samim time razvoj ovog zanimanja je djelomično zasnovan na vlastitoj sposobnosti samih homeopata da standardiziraju poduku za praktičare.

EU radi na harmoniziranju zdravstvene skrbi i ostalih viših edukacijskih standarda u više zemalja članica nastojeći time osigurati građanima slobodu da naprave odabir i budu sigurni u istom.

Uloženi su napori da se opišu svojstva kurikuluma za homeopatsku edukaciju i ustanove osnovni standardi.

Smjernice za edukaciju homeopata prema ECCH iz 2000.godine sastoje se od nekoliko razrađenih područja:

1. PRINCIPI HOMEOPATIJE

Da bi netko postao kompetentan homeopat nužno je razumjeti osnovne principe i koncepte homeopatije. Povratiti zdravlje pacijentu može se jedino poznavajući osnovne principe zdravlja i bolesti.

Cilj je osigurati studentima struktuirane mogućnosti učenja tako da razviju duboku percepciju i kritičko razumijevanje principa i teorije, kao i tekuću evoluciju ideja.Omogućiti studentima da razumiju posebnost homeopatskog koncepta zdravlja i bolesti naspram alopatskog koncepta i ostalih koncepata zdravstvene skrbi.

Područja učenja:

- Osnovni pojmovi: koncept zdravlja, bolesti i ozdravljenje , koncept prijemčivosti i pobuđujućeg uzroka, koncept vitalne sile, tretiranje prema zakonu sličnosti, definicija osnovnih homeopatskih termina.

- Simptomi i znakovi: čudni, rijetki neobični simptomi (SRP), kompletni simptomi, obični i neuobičajeni simptomi,patognomični simptomi, hijerarhija simptoma, kritička evaluacija klasifikacije simptoma kroz povijest homeopatije.

- Klasifikacija bolesti: kritička evaluacija kroz povijest, Hahnemanova klasifikacija, prirodna i umjetna bolest, akutna i kronična bolest, teorija mijazama po Hahnemanu i ostalima.

-Teorija vođenja slučaja: uzimanje slučaja

2. POVIJEST I RAZVOJ HOMEOPATIJE

Da bi razumjeli homeopatiju i razvijali je dalje nužno je razumjeti Hahnemanove teorije, kao i njegovih nasljednika, u kontekstu povijesti medicine. Omogućiti studentima razumijevanje povijesne podloge i razvoja homeopatskih principa od davnine, s naglaskom na Hahnemanovim zapisima, kao i pisanjem svih važnih autora do današnjeg vremena.

Područja učenja: opći pregled povijesti medicine s pogledom na razvoj homeopatije, empirizam i racionalizam, vitalizam, animizam, mesmerizam i njihove suprotnosti, Hahneman u svom vremenu, razvoj i širenje homeopatije, važni doprinosi homeopatiji u povijesnom kontekstu, uloga homeopatije u povijesti medicine do današnjeg dana, povijest sistema klasifikacije što se tiče konstitucije i bolesti.

3. HOMEOPATSKA FARMAKOLOGIJA

Kako bi razumjeli ljekoviti potencijal homeopatskih remedija nužno je imati dobro znanje i cijeniti izvore i metode njihovog pripravljanja.

Cilj je omogućiti studentima znanje o postojećim i mogućim supstancama za korištenje u homeopatiji, kao i znanje o procesu i dinamici pripravljanja remedija, različitim farmakopejama i taksonomiji.

Područja učenja:

- Izvori homeopatskih remedija: elementi, minerali, impoderabilije, biljke, životinje, nozode, sarkode, sintetički materijal, ostalo

- Nomenklatura - pripravljanje (matična tinktura, matična trituracija), potenciranje (trituracija,dilucija, sukusija, c-potencija, d-potencija, q-potencija, povijest pripremanja, Hahnemanove i ostale metode potenciranja)

- Pripravljanje remedija (tekućine, prah, tablete, globule raznih veličina, ostalo)

4. HOMEOPATSKA MATERIA MEDICA

200 godina homeopatije proizvelo je bogatstvo homeopatskih dokazivanja i materia medice. Ovo bogatstvo zaslužuje duboki i kritički pristup.

Intenzivno proučavanje originalnog homeopatskog dokazivanja je osnova učenja svake remedije. Toksikologija i kliničko iskustvo je drugi važan izvor homeopatskih informacija.

Cilj je osposobiti studente da razviju duboko razumijevanje o tome što je iscjeljujuće u određenoj remediji, razviti vještinu da uspješno razlikuje iscjeljujuću snagu jedne remedije u usporedbi sa drugom, osvijestiti da postojeća materia medica stalno napreduje te potaknuti studente da uspješno i kritično koriste postojeće izvore materijala za proučavanje.

Područja učenja:

-       supstance - izvori, toksikologija, patogeneza, farmakologija, nomenklatura

-       homeopatska dokazivanja

-       klinički dokazani simptomi

-       rubrike repertorija

-       etiologija

-       različiti pristup simptomatologiji (mentalno / emocionalno / fizički, opće / pojedinačno, pridruženi simptomi, obično, karakteristično,"SRP", totalitet simptoma, simptomi mijazmatskog utjecaja, afinitet prema organima, patognomični simptomi)

-       klasifikacija prema mijazmima

-       ostali pristupi (konstitucijski tip, esencija, srž elementa, centralna deluzija, centralni poremećaj, razvojni stadiji remedija kroz sliku u zdravlju do duboke patologije)

-       klinička primjena

-       odnosi među lijekovima

-       komparativna materia medica

-       izliječeni slučajevi

5. ISTRAŽIVANJA

Za razvoj homeopatije kao empirijske znanosti jasna je poveznica između znanja stečenog kroz dokazivanja i finalne primjene u kliničkoj praksi.

Istraživanja pružaju mogućnost dijaloga između homeopatske zajednice i šire znanstvene zajednice.

Cilj je razviti vještine kod studenta da razumiju, sudjeluju i kritički evaluiraju istraživanja i metode sa posebnim osvrtom na razvoj homeopatije i razvoj istraživačkog stava kroz vlastitu praksu.

6. METODOLOGIJA PRAKSE

Praktična metodologija je kada student nauči kako sintetizirati teoretski dio homeopatije (filozofiju i materiju medicu) i biti sposoban to primijeniti u tretiranju pacijenata.

Cilj je omogućiti studentima razvoj kognitivnih i praktičnih vještina da shvate jasno pacijenta, snime i analiziraju relevantne informacije te ih iskoriste uspješno u donošenju odluke i propisivanju.

Područja učenja:

- zabilješke o osobnim podacima

- zabilješke o povijesti slučaja

- analiza slučaja

- repertorizacija

- propisivanje (preskripcija)

- kontrola

- analiza i drugo propisivanje

7. KLINIČKA PODUKA (PRAKSA)

Dobro utemeljena institucija koja podučava treba imati primjerenu kliniku za studente ili slično mjesto na kojem studenti mogu biti praćeni od inicijalnih konzultacija u kojima su samo promatrači do samostalnog uzimanja slučaja. Optimalan način učenja je s prisutnim supervizorom. Iscrpna klinička poduka je bitan uvjet za educiranje homeopata.

8. ANATOMIJA, FIZIOLOGIJA I PATOLOGIJA

Kroz znanje ovih medicinskih grana omogućava se homeopatu da razlikuje pato-gnomične od individualnih simptoma, kao i da komunicira i surađuje s ostalim stručnjacima iz područja zdravstvene skrbi.

Strogo se preporuča integracija ovih medicinskih znanosti uz učenje homeopatije. Ukoliko homeopatska institucija za školovanje odluči ne integrirati ove predmete u svoj plan edukacije, onda je važno da studenti imaju već usvojeno znanje ili ga stječu paralelno sa svojim studiranjem homeopatije.

9. SVJESNOST O ZDRAVLJU PACIJENTA

Cilj homeopatskog tretmana je poboljšanje zdravlja. Kada se zdravlje poboljša često postoji potreba za istraživanjem i ustanovljavanjem primjerenih promjena u načinu života kako bi se podržao smjer prema izlječenju.

Studenti uče kako da objasne prepreke izlječenju poštujući pacijentove stavove i pravo ne odluku u vezi svojih životnih stilova.

Potrebno je omogućiti studentima da na nježan i neprosuđujući način istraže i osvijeste pacijentu prepreke izlječenju te ga potaknu na veću zdravstvenu kompetenciju.

10. VOĐENJE PRAKSE

Vještine vođenja prakse povećavaju učinkovitost homeopata, stoga homeopatska edukacija uključuje osnove poslovanja i vođenja prakse,kao i relevantne informacije vezane za legislativu u vlastitoj državi.

11.OSOBNI RAZVOJ PRAKTIČARA

Zadatak homeopata je da poboljša zdravlje pacijenta na brz, nježan i trajan način. Kako bi to mogao, praktičar treba održavati proces stalnog osobnog razvoja da bi bolje razumio sebe i ljudsku psihu općenito.

Terapeutski proces je stimulativan za pacijenta ali također može biti stimulativan za terapeuta, stoga je važno da prepoznaju i upravljaju svojim emocijama, predrasudama i sklonostima i ne pomiješaju ih s pacijentovima.

Kroz održavanje stalnog osobnog razvoja homeopat može bolje pomoći procesu iscjeljenja kod druge osobe.

12. ETIKA U PRAKSI ZDRAVSTVENE SKRBI

Etičke vrijednosti su uključene u sva područja zdravstvene skrbi, stoga se razvoj etičkih vrijednosti provlači kroz cijeli studij homeopatije reflektirajući se u svakodnevnoj praksi.