Homeopatija u Hrvatskoj

Homeopatija u Hrvatskoj

Što je homeopatija

ŠTO JE HOMEOPATIJA?
Similia similibus curentur - slično se sličnim liječi

Homeopatija

Danas mnoge bolnice na zapadu kombiniraju homeopatiju i alopatsku (školsku) medicinu, zajedno s kiropraktikom, fitoterapijom i akupunkturom, za dobrobit pacijenta. Homeopatija ima za cilj pomoći pacijentu i zato ne isključuje sve što moze dovesti do tog cilja.

Teško je u nekoliko rečenica ili na nekoliko stranica opisati nešto tako veličanstveno o čemu su napisane brojne knjige, provedena bezbrojna klinička ispitivanja, nešto zbog čega je danas vrhunski homeopat G. Vithoulkas dobio alternativnu Nobelovu nagradu, nesto što je mnogima pomoglo da ozdrave i ostanu zdravi. Homeopatija je djelotvoran sustav liječenja koji nastoji u bolesne osobe stimulirati vlastitu prirodnu sklonost organizma samoizlječenju malim količinama supstancija prirodnog podrijetla. Temeljni princip homeopatije je slično se sličnim liječi (similia similibus curentur). Taj stav se odražava i u pojmu homeopatija, složenom od grčkih riječi homois (sličan) i pathos (bolest).

Šetnja kroz povijest

Temelje današnje homeopatije dao nam je Christian Fridrich Samuel Hahnemann (Meissen, 1755. - Pariz, 1843.), njemački liječnik, kemičar i ljekarnik. Medjutim, načelo slično se sličnim liječi primjenjivao je još i Hipokrat (460.-377. pr. n. e.). Iako mu mnogi pripisuju ove ideje, vjerojatno je da ta metoda vodi podrijetlo s afričkog kontinenta, budući je većina ideja kulture Grka došla iz hramova i knjižnica starog Egipta, posebno onih iz Aleksandrije. Hipokrat je u djelima De morbo sacro i De locis in homine između ostalog opisivao liječenje bolesti na način: Sličnim utjecajem postaje bolest, pa je liječimo slično djelujućim lijekom. Nakon Hipokrata liječnici su pomalo zaboravili ovaj način liječenja, pa ga do naših dana zamjenjuje način grčkog liječnika Galena (129.-201.). On je liječio po načelu contraria contrariis curentur (suprotno se suprotnim liječi), koje danas zovemo alopatija. Kajo Julije Hyginus, pisac iz vremena Augustova, u svojim pripovijestima Fabularum liber navodi da je princip slično se sličnim liječi bio poznat u vrijeme trojanskog rata. O tome piše u 101. priči kad je junak Telefos bio ranjen Ahilovom strelicom. To je bilo više stoljeća prije Hipokrata. I u Vedama, starim indijskim filozofsko-znanstvenim raspravama iz 3. stoljeća prije Krista, nalazimo isti princip.
19 stoljeća nakon Hipokrata pojavio se Theophrastus Bombastus Paracelsus von Hohenheim (1493.-1541.), švicarski liječnik pronicava duha i oštra opažanja, koji je oživio Hipokratovu spoznaju o liječenju sličnoga sličnim. O tome piše u drugom poglavlju svog spisa Fragmenta medica, kao i u svom najpoznatijem djelu Paragranum, u poglavlju o filozofiji i prirodoznanstvu. O principu sličnosti pozitivno su pisali i jezuiti (isusovci) u Acta sanctorum, Antwerpen 1658., kao i filozof Descartes. Isti taj princip bio je poznat i običnom puku te ga se može pronaći i u kulturama mnogih naroda.

Zanimljiva opažanja  Na temelju vlastitih opažanja, neovisno o Hipokratu i Paracelsusu, zakon sličnosti u farmakoterapiji primijenio je znameniti njemački liječnik Samuel Hahnemann (kliknite za više o Hahnemannu) na prijelazu 18. u 19. stoljeće. Medicinu studira u Leipzigu, a na bečkom medicinskom fakultetu, jednom od najmodernijih u to doba, dovršava svoje medicinsko obrazovanje. Puno je putovao, govorio nekoliko svjetskih jezika i bio izuzetno obrazovan. Bavio se kemijsko-ljekarničkim studijima te je, između ostalog, napisao Ljekarnički leksikon u 4 dijela, što je u ono doba bilo enciklopedija sveg ljekarničkog znanja i vještina. Radeći kao liječnik praktičar bio je nezadovoljan medicinskim navikama onog vremena. Naročito je osuđivao metode kao što je puštanje krvi, zazivanje povraćanja, davanje opijuma i slično, zbog često kobnih neželjenih učinaka. Njegova savjest se pobunila protiv takvog načina lijecčnja - ugrožavanja pacijenata. Prestao je raditi i rogoborio je protiv svog ceha, no morao je prehranjivati deveteročlanu obitelj, pa je zarađivao prevodeći strana medicinska djela. Tako je i 1789. od poznatog škotskog liječnika Williama Cullena (1710.-1790.) s engleskog preveo djelo Materia medica (Zbirka ljekovitih sredstava), gdje je između ostalog opisano i liječenje malarije kininom. Cullen je mislio da gorka tvar osnažuje želudac, od kuda se producira sredstvo za jačanje cijelog tijela, što je razlog sposobnosti liječenja malarije. Hahnemann nije mogao prihvatiti to mišljenje, jer po njegovom iskustvu druge gorke tvari nisu djelovale na malariju. To ga je potaknulo da napravi eksperiment na sebi. Danima je uzimao kinin te promatrao i zapisivao sve promjene i simptome koji su mu se događali. Na svoje čudjenje, dobio je simptome malarije usprkos činjenici da zapravo nije bolestan. Simptomi su se vraćali svaki put kad bi uzeo dozu kinina i trajali nekoliko sati. Pokusima na sebi uvjerio se da i druga sredstva mogu u većim dozama izazvati simptome bolesti koju inače liječe u manjim dozama. To ga je fasciniralo, pa je razradio sustav liječenja po kojemu se svaka bolest tretira onim sredstvom koje na zdravom čovjeku izaziva simptome nalik na simptome bolesti (npr. kod rezanja luka javlja se vodenasti iscjedak iz nosa i suzenje očiju; ako se takvi simptomi razviju kod prehlade ili alergije izvanredna pomoć će biti homeopatski pripravak Allium cepa (crveni luk)).

Razrjeđivanjem supstance eliminirao je toksičnost pojedinih preparata tako da se i otrovi (npr. Aconitum, Belladonna, Lachesis, Mandragora i dr.) mogu koristiti u ljekovite svrhe. Razrjeđivanja je radio na sljedeći način. Uzeo je jedan dio osnovne tvari i dodao devet dijelova vode te ritmički, jedankomjerno protresao kroz izvjesno vrijeme (2-3 minute). Dobiveno razrjeđenje nazvao je D1 ili prva potenca. Od te prve potence uzeo je opet jedan dio i dodao devet dijelova vode te tresao na isti način. Tako je nastala D2 ili druga potenca. Bitno je to, da samo uobicajeno razrjeđivanje ne bi bilo dovoljno, nego je svaku potencu trebalo provesti kroz ritmičko gibanje. Na taj način priređena treća potenca D3 bilo je razrjeđenje 1:1000 ili 10-3. U ono doba nije mogao dokazati djelotvornost tih postupaka znanstvenim metodama, no nastavio je eksperimentirati sa sve većim razrjeđenjima, koja su, paradoksalno, postajala sve djelotvornija. Kritičari su upozoravali da kod razrjeđenja D24 (10-24) ne nalaze molekularne tragove. Postavili su pitanje kako taj preparat može djelovati, odnosno pozitivni učinak pripisali placebo učinku. No, te prigovore djelotvorno su opovrgavali terapeutski učinci u beba i djece, u veterini, pa čak i u liječenju biljaka, gdje nije moglo biti sugestivnog učinka. Danas je, zahvaljujući sve bržem razvoju znanstvenih metoda istraživanja, posebno na području atomske fizike i proučavanjima iskoristivosti atomske energije, dokazano djelovanje homeopatskih pripravaka u visokom razrjeđenju, što je i objavljeno u vodećim medicinskim časopisima.

Homeopatija je priznata gotovo u cijelom svijetu. Prema podacima WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) homeopatija je po broju svojih korisnika druga metoda liječenja u svijetu, odmah iza kineske tradicionalne medicine, treća je fitoterapija, a četvrta alopatska medicina. Homeopatiju koristi engleska kraljevska obitelj, Tina Turner, koristila ju je Majka Tereza kao i milijuni drugih poznatih i nepoznatih osoba.

Najbolji učinci postižu se u kombinaciji s alopatskom (tzv. školskom) medicinom, pa je stoga sve više bolnica u razvijenim zapadnim zemljama u kojima zajedno rade alopati i homeopati. Naime, školska medicina pokušava pronaći uzročnika bolesti i uništiti ga, a homeopatija djeluje na jačanje organizma (specifično za svaki organizam) i na taj način pomaže organizmu da se sam riješi uzročnika bolesti. Zato je, naročito u težim stadijima bolesti, potrebno kombinirati jednu i drugu metodu. Ispitivanja su pokazala da se teško bolesni pacijenti puno brže oporavljaju ako se liječe kombinirano.

Cilj je pomoći pacijentu. Gotovo je nemoguće nabrojiti sve bolesti kod kojih pomaže homeopatija, no navedimo one zbog kojih se pacijenti najcešće javljaju: prehlada, gripa, alergije, glavobolje, smetnje probavnog sustava, srčani i krvožilni problemi, reumatske bolesti, problemi s kralježnicom, neuroze, stresovi i dr. Zbog svoje netoksičnosti pogodna je za djecu i dojenčad od najranije dobi. Kod lakših bolesti možda je dovoljna samo homeopatska terapija, ali kod težih bolesti najbolje rezultate imamo u kombinaciji s alopatskom (klasičnom) terapijom. Zato danas mnoge bolnice na zapadu kombiniraju i jednu i drugu terapiju, zajedno s kiropraktikom, fitoterapijom i akupunkturom, za dobrobit pacijenta. Homeopatija ima za cilj pomoći pacijentu i zato ne isključuje sve sto može dovesti do tog cilja.

Homeopatiju bi mogli podijeliti na klasičnu i kombiniranu. Klasična homeopatija nakon detaljno uzete anamneze, gdje su naročito važni subjektivni osjećaji i doživljaji bolesti, propisuje samo jedan homeopatski tzv. konstitucijski preparat, dok kombinirana homeopatija koristi više preparata zajedno u jednom pripravku koji su kombinirani po dijagnozama i jednostavni za samopropisivanje i laicima. Ako takvi kombinirani preparati ne pomognu, potrebno je javiti se registriranom homeopatu koji će odrediti pravi preparat. Važno je još spomenuti i antropozofsku medicinu koja koristi 2 - 5 homeopatskih preparata u jednom pripravku, ali za propisivanje je potrebno stručno znanje, tako da se ne preporučuje laicima da ih samoinicijativno uzimaju. Svi ovi smjerovi u homeopatiji imaju uspjeha.

Važno je naglasiti da homeopatija ne tretira bolest, nego cjelokupnu osobu. I fizičko i mentalno i emocionalno stanje osobe važno je da bi se pronašao pravi preparat.

Homeopatija se drži starog Hipokratovog pravila Primo non nocere (prvenstveno ne štetiti).

Povijest homeopatije u Hrvatskoj

POVIJEST HOMEOPATIJE U HRVATSKOJ



Autor: Ivan Šimetin

Homeopatija u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. Neki njemački homeopati su mi tvrdili da je i među Hahnemannovim učenicima bilo Hrvata, koji su svoj rad na polju homeopatije kasnije nastavljali u Hrvatskoj, ali nisam uspio doći do relevantnih dokumenata o toj tezi. U svakom slučaju, postoji dokumentacija o nekoliko svijetlih imena koja su dali Hrvati i koja su dobro poznata i u stranom svijetu. To su: Joseph Attomyr (1807.-1856.), Josip pl. Zlatarović (1807.-1874.) iz 19. st., Filip Marušić na prijelazu iz 19. u 20. st., te Stanislav Župić i njegova supruga Klara Župić-Dajčeva iz 20.st.

Djelu "Eine freimütige kritische Beleuchtung der in dem Beiblatte zur Agramer politischen Zeitunge Nr 93 den 21. November 1835. enthaltenen Ansichten, Tatsachen und Urtheile gegen die homoeopathische Heilmethode, Agram, Supan 1837. ne zna se pisac. Možda je to Moszbauer, god 1824.-1835. fizičar u Osijeku, a možda je to i sam Attomyr.

Joseph Attomyr (rodjen 9.9.1807. u Slavoniji, umro 5.2.1856. u Bratislavi) došao je 1825. u Beč, gdje je upoznao Marenzellera, a iza toga je boravio u Mađarskoj kod poznatog homeopata Müllera. Kako je bio sušičav, liječio se sam pomoću Sepie. Zbog homeopatije otjeran je sa studija u bečkom Josefinumu (jedan od tadašnjih najpoznatijih medicinskih fakulteta u svijetu, na kojem je studirao i sam Hahnemann), odlazi u München (1831.), Köthen i Leipzig, pa natrag u Madjarsku. Tu je napisao 3 sveska: "Briefe über Homöopathie" (Leipzig 1833.-34.). U Budimpešti je od 1839.-1844. bio na glasu kao homeopatski liječnik. Pred smrt je boravio u Bratislavi. Osim toga je napisao "Theorie der Verbrechen auf Grundsätzen der Phrenologie basiert", Leipzig 1842.

Josip pl. Zlatarović (rođen 9.4.1807. u Zagrebu, umro 2.11.1874. u Grazu). Akademiju je polazio u Zagrebu, gdje ga nalazimo na popisima od godine 1818. u gramaticae anni II do godine 1822., do koje godine završava humanitatis anni II. Godine 1824. u svojoj 17. godini izdao je tiskom i javno branio stavove iz opće filozofije na Zagrebačkoj Akademiji. Teza nosi naslov: "Positiones ex universa Philosophia quas in regia scientiarum academia Zagrebiensi publice propugnandos suscepit anno MDCCCXXIV mense Augusti Eruditus ac perdoctus D. Josephus Goldschmid emeritus Philosophiae Auditor. Zagrabiae, Typis Novoszelianis". Na drugoj strani: "e praelectronibus Antonii Schufflai ... Ladislai Susich ... Simeonis Chushich ... Joanis Nep. Maenner". Knjižica je posvećena zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu. Medicinske nauke polazio je na sveučilistu u Beču, gdje je i promoviran za doktora medicine 10.7.1830. s radnjom: "Disertatio inauguralis medica de Genio Morborum statinario, Joseph de Zlatarovich Croata Zagrabiensis". U ovoj radnji raspravlja o "genius morbi" ili karakteru bolesti, za koji kaže, da je ovisan o vanjskim utjecajima, koji na oboljenje čas povoljno, čas nepovoljno utječu. Ovakvi su utjecaji: vrijeme, godišnja doba, klima, sastav tla, položaj mjesta, hrana, sastav zraka, smjer vjetrova itd. Stanovito oboljenje ima u raznim mjestima različiti karakter. Bolesti na jednome mjestu imaju zajedničke osobine. To Zlatarović zove "genius morbi".
Čim je Zlatarović završio medicinske nauke, postao je asistentom na medicinskoj klinici Wawrukovoj. Godine 1834., jos kao asistent, izdao je djelo pod naslovom: "Geschichte des epidemischen Katarrhs (Influenza, Grippe) welcher im Frühjahr 1833. in Wien grassierte und über sein Verhältnis zum stationären Genius der Krankheiten von dr. Jos. von Zlatarovich Assistenten an der medicinischen Klinik für Wundärzte". Ovo je djelo i spomenutu disertaciju posvetio profesoru Johannu Nep. Elden von Raimannu. Iste 1834. godine postao je profesorom teoretske i praktične medicine na nižem tečaju vojno-kirurške škole Josefinuma, članom vojnosanitetske komisije i "Chefarztom" bečke garnizonske glavne bolnice. Kad ga je car u listopadu 1834. primio u privatnoj audijenciji, da mu se Zlatarović zahvali, što ga je imenovao za profesora, izjavio je car, da je bio na prvom mjestu predložen za katedru u Padovi ili Pragu, ali da je postavljen na Josefinumu u Beču zato, da bi ovdje mogao svoje sposobnosti bolje razviti. Godine 1838. zamoljen je od akademskog direktorija, da predaje opću patologiju i farmakologiju za viši tečaj, jer je kako sam navodi, jedini bio potpuno vješt latinskom jeziku i sposoban da preuzme ovaj zadatak. Istodobno je primio mjesto nadzornika vojne režije za lijekove. Bio mu je između ostalog dodijeljen referat kriminalistike i epidemiologije, koji je potjecao iz Lombardsko-venecijanske i Hrvatsko-slavonske krajine, jer je bio vješt talijanskom i naravno hrvatskom jeziku.
Na carskom dvoru u Beču nisu ga gledali dobronamjerno. Osobito se zamjerio carskom tjelesnom liječniku Andriji baronu Stiffu, koji je bio veliki protivnik homeopatije i Zlatarovićeve teorije patologije o "genius morbi".
Budući da je bio upleten u revolucionarni pokret, umirovljen je 15.10.1849., te se s obitelji preselio u Zagreb, gdje se spominje da je dana 14.6.1850. prisustvovao sastanku liječnika. Još se spominje, da je liječio glazbenika Vatroslava Lisinskog, čijoj je smrti prisustvovao 31.5.1854. Iz Zagreba se navodno preselio u Trst, a iz Trsta u Graz, gdje se bavio liječničkom praksom i gdje je 1870. godine izdao knjižicu "Der Feldartz und die Homöopathie". Tamo je i umro.

Filip Marušić, liječnik u Drnišu, istakao se kao vrlo osjećajan pisac, pjesnik i književnik. Zbirku "Liječnikovi zapisci" izdala mu je Matica hrvatska 1906. godine. Pročuo se kao propagator homeopatije.

U 19. stoljeću je bilo i drugih homeopata na tlu Hrvatske, ali o njima nažalost nemamo pisanih dokumenata.

Župić Stanislav je 1920. godine počeo raditi kao lijecnik u psihijatrijskoj bolnici Vrapće. Na muškom nemirnom odjelu zatekao sam dvije velike nevolje. Stalno je bilo mnogo scabiesa (svrab) i mnogo gnojnih infekcija (abscessa i phlegmona). Sa scabiesom je išlo lako. Čuo sam od seoskih žena u Srijemu, da se scabies može liječiti vrlo primitivnim načinom. Stavi se jednostavno sumporni cvijet u maslinovo ulje i time se maže koža. Neukrotivosti scabiesa u to vrijeme u bolnici nije bio razlog nemarnost, nego skupoća lijeka Unguentum Wilkinsonii, a bolnička sredstva su bila jako skromna. Primjenom tog primitivnog lijeka odjel se brzo očistio od scabiesa. No teže je bilo s gnojnim upalama. Do punog uspjeha došlo je tek nakon aplikacija srebra u homeopatskim dozama (Argentum D 20). Čuo sam od kolega u Beču da su s tim imali uspjeha, pa sam i ja pokušao. Čudnovato. Uspjeh je bio brz i evidentan. I sve je išlo s običnim subkutanim injekcijama, a bilo je prije pronalaska penicilina. Osim rijetkih izuzetaka, i bez kirurškog noža i prljavih povoja! Bilo je vise čudesno, nego čudnovato. A i čudio sam se i ja, kako to može djelovati?"

Osim njega i njegova supruga dr Klara Župić-Dajčeva liječila je homeopatijom. Ona je imala privatnu ordinaciju u Zemunu do 1943. godine (tada je Zemun bio dio Hrvatske), a poslije je preselila u Zagreb, u Ul. baruna Trenka 4 (jedno vrijeme Ulica 8. maja 40). Svoje pacijente je liječila samo homeopatskim načinom i to s velikim uspjehom. O veličini njena uspjeha, uz činjenicu o brojnim izlječenjima govori i to da je u čekaonici svoje ordinacije uvijek imala gužvu. Jedina, a osobno smatram i najbolja reklama bili su joj izliječeni pacijenti koji su je rado preporučivali drugima. Bila je poznata i iznimno cijenjena zbog svojeg znanja u homeopatskim krugovima u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Svoje veliko znanje i bogato iskustvo prenijela je na liječnike i homeopate koji su s jednakim uspjehom taj rad nastavili u njenoj ordinaciji i nakon njezine smrti. Na kraju, s ponosom mogu reći da sam iznimno zahvalan na prvim i vrijednim saznanjima o homeopatiji.

Danas u Hrvatskoj ima preko stotinu kvalificiranih homeopata koji su svoje znanje stekli i usavršavali na brojnim europskim i svjetskim školama homeopatije. Približno pola od njih su liječnici. U zadnjih 10 godina broj homeopata se jako povećao, a to je i trend u svijetu, tako da ih sada ima oko 300, najviše u Zagrebu, ali i u Splitu, Rijeci, Karlovcu i drugdje, koji su obrazovanje stekli na zapadnim učilistima (najvise na London College of Classical Homoeopathy International) okupljenih uglavnom oko Hrvatske udruge homeopata (HUH), koja pokušava homeopatiju uvesti i u zakonodavstvo Republike Hrvatske. HUH također organizira predavanja i seminare homeopatske prve pomoći, kao i školovanje, a zainteresirani se mogu javiti autoru članka.

Ovaj članak posvećujem svim navedenim i nenavedenim velikanima homeopatije iz ovih naših hrvatskih prostora, da nam služe na čast i kao uzor.

Literatura:

1. dr Vladimir Bazala: Poviestni razvoj medicine u hrvatskim zemljama. Zagreb 1943.
2. dr Stanislav Župić: Vrijednost i upotreba lijekova u oligodinamskim (homeopatskim) dozama. Zagreb 1970.

Homeopatija za kućne ljubimce

homeopatija za kućne ljubimce