Povijest homeopatije u Hrvatskoj
POVIJEST HOMEOPATIJE U HRVATSKOJ
Autor: Ivan Šimetin
Homeopatija u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. Neki njemački homeopati su mi tvrdili da je i među Hahnemannovim učenicima bilo Hrvata, koji su svoj rad na polju homeopatije kasnije nastavljali u Hrvatskoj, ali nisam uspio doći do relevantnih dokumenata o toj tezi. U svakom slučaju, postoji dokumentacija o nekoliko svijetlih imena koja su dali Hrvati i koja su dobro poznata i u stranom svijetu. To su: Joseph Attomyr (1807.-1856.), Josip pl. Zlatarović (1807.-1874.) iz 19. st., Filip Marušić na prijelazu iz 19. u 20. st., te Stanislav Župić i njegova supruga Klara Župić-Dajčeva iz 20.st.
Djelu "Eine freimütige kritische Beleuchtung der in dem Beiblatte zur Agramer politischen Zeitunge Nr 93 den 21. November 1835. enthaltenen Ansichten, Tatsachen und Urtheile gegen die homoeopathische Heilmethode, Agram, Supan 1837. ne zna se pisac. Možda je to Moszbauer, god 1824.-1835. fizičar u Osijeku, a možda je to i sam Attomyr.
Joseph Attomyr (rodjen 9.9.1807. u Slavoniji, umro 5.2.1856. u Bratislavi) došao je 1825. u Beč, gdje je upoznao Marenzellera, a iza toga je boravio u Mađarskoj kod poznatog homeopata Müllera. Kako je bio sušičav, liječio se sam pomoću Sepie. Zbog homeopatije otjeran je sa studija u bečkom Josefinumu (jedan od tadašnjih najpoznatijih medicinskih fakulteta u svijetu, na kojem je studirao i sam Hahnemann), odlazi u München (1831.), Köthen i Leipzig, pa natrag u Madjarsku. Tu je napisao 3 sveska: "Briefe über Homöopathie" (Leipzig 1833.-34.). U Budimpešti je od 1839.-1844. bio na glasu kao homeopatski liječnik. Pred smrt je boravio u Bratislavi. Osim toga je napisao "Theorie der Verbrechen auf Grundsätzen der Phrenologie basiert", Leipzig 1842.
Josip pl. Zlatarović (rođen 9.4.1807. u Zagrebu, umro 2.11.1874. u Grazu). Akademiju je polazio u Zagrebu, gdje ga nalazimo na popisima od godine 1818. u gramaticae anni II do godine 1822., do koje godine završava humanitatis anni II. Godine 1824. u svojoj 17. godini izdao je tiskom i javno branio stavove iz opće filozofije na Zagrebačkoj Akademiji. Teza nosi naslov: "Positiones ex universa Philosophia quas in regia scientiarum academia Zagrebiensi publice propugnandos suscepit anno MDCCCXXIV mense Augusti Eruditus ac perdoctus D. Josephus Goldschmid emeritus Philosophiae Auditor. Zagrabiae, Typis Novoszelianis". Na drugoj strani: "e praelectronibus Antonii Schufflai ... Ladislai Susich ... Simeonis Chushich ... Joanis Nep. Maenner". Knjižica je posvećena zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu. Medicinske nauke polazio je na sveučilistu u Beču, gdje je i promoviran za doktora medicine 10.7.1830. s radnjom: "Disertatio inauguralis medica de Genio Morborum statinario, Joseph de Zlatarovich Croata Zagrabiensis". U ovoj radnji raspravlja o "genius morbi" ili karakteru bolesti, za koji kaže, da je ovisan o vanjskim utjecajima, koji na oboljenje čas povoljno, čas nepovoljno utječu. Ovakvi su utjecaji: vrijeme, godišnja doba, klima, sastav tla, položaj mjesta, hrana, sastav zraka, smjer vjetrova itd. Stanovito oboljenje ima u raznim mjestima različiti karakter. Bolesti na jednome mjestu imaju zajedničke osobine. To Zlatarović zove "genius morbi".
Čim je Zlatarović završio medicinske nauke, postao je asistentom na medicinskoj klinici Wawrukovoj. Godine 1834., jos kao asistent, izdao je djelo pod naslovom: "Geschichte des epidemischen Katarrhs (Influenza, Grippe) welcher im Frühjahr 1833. in Wien grassierte und über sein Verhältnis zum stationären Genius der Krankheiten von dr. Jos. von Zlatarovich Assistenten an der medicinischen Klinik für Wundärzte". Ovo je djelo i spomenutu disertaciju posvetio profesoru Johannu Nep. Elden von Raimannu. Iste 1834. godine postao je profesorom teoretske i praktične medicine na nižem tečaju vojno-kirurške škole Josefinuma, članom vojnosanitetske komisije i "Chefarztom" bečke garnizonske glavne bolnice. Kad ga je car u listopadu 1834. primio u privatnoj audijenciji, da mu se Zlatarović zahvali, što ga je imenovao za profesora, izjavio je car, da je bio na prvom mjestu predložen za katedru u Padovi ili Pragu, ali da je postavljen na Josefinumu u Beču zato, da bi ovdje mogao svoje sposobnosti bolje razviti. Godine 1838. zamoljen je od akademskog direktorija, da predaje opću patologiju i farmakologiju za viši tečaj, jer je kako sam navodi, jedini bio potpuno vješt latinskom jeziku i sposoban da preuzme ovaj zadatak. Istodobno je primio mjesto nadzornika vojne režije za lijekove. Bio mu je između ostalog dodijeljen referat kriminalistike i epidemiologije, koji je potjecao iz Lombardsko-venecijanske i Hrvatsko-slavonske krajine, jer je bio vješt talijanskom i naravno hrvatskom jeziku.
Na carskom dvoru u Beču nisu ga gledali dobronamjerno. Osobito se zamjerio carskom tjelesnom liječniku Andriji baronu Stiffu, koji je bio veliki protivnik homeopatije i Zlatarovićeve teorije patologije o "genius morbi".
Budući da je bio upleten u revolucionarni pokret, umirovljen je 15.10.1849., te se s obitelji preselio u Zagreb, gdje se spominje da je dana 14.6.1850. prisustvovao sastanku liječnika. Još se spominje, da je liječio glazbenika Vatroslava Lisinskog, čijoj je smrti prisustvovao 31.5.1854. Iz Zagreba se navodno preselio u Trst, a iz Trsta u Graz, gdje se bavio liječničkom praksom i gdje je 1870. godine izdao knjižicu "Der Feldartz und die Homöopathie". Tamo je i umro.
Filip Marušić, liječnik u Drnišu, istakao se kao vrlo osjećajan pisac, pjesnik i književnik. Zbirku "Liječnikovi zapisci" izdala mu je Matica hrvatska 1906. godine. Pročuo se kao propagator homeopatije.
U 19. stoljeću je bilo i drugih homeopata na tlu Hrvatske, ali o njima nažalost nemamo pisanih dokumenata.
Župić Stanislav je 1920. godine počeo raditi kao lijecnik u psihijatrijskoj bolnici Vrapće. Na muškom nemirnom odjelu zatekao sam dvije velike nevolje. Stalno je bilo mnogo scabiesa (svrab) i mnogo gnojnih infekcija (abscessa i phlegmona). Sa scabiesom je išlo lako. Čuo sam od seoskih žena u Srijemu, da se scabies može liječiti vrlo primitivnim načinom. Stavi se jednostavno sumporni cvijet u maslinovo ulje i time se maže koža. Neukrotivosti scabiesa u to vrijeme u bolnici nije bio razlog nemarnost, nego skupoća lijeka Unguentum Wilkinsonii, a bolnička sredstva su bila jako skromna. Primjenom tog primitivnog lijeka odjel se brzo očistio od scabiesa. No teže je bilo s gnojnim upalama. Do punog uspjeha došlo je tek nakon aplikacija srebra u homeopatskim dozama (Argentum D 20). Čuo sam od kolega u Beču da su s tim imali uspjeha, pa sam i ja pokušao. Čudnovato. Uspjeh je bio brz i evidentan. I sve je išlo s običnim subkutanim injekcijama, a bilo je prije pronalaska penicilina. Osim rijetkih izuzetaka, i bez kirurškog noža i prljavih povoja! Bilo je vise čudesno, nego čudnovato. A i čudio sam se i ja, kako to može djelovati?"
Osim njega i njegova supruga dr Klara Župić-Dajčeva liječila je homeopatijom. Ona je imala privatnu ordinaciju u Zemunu do 1943. godine (tada je Zemun bio dio Hrvatske), a poslije je preselila u Zagreb, u Ul. baruna Trenka 4 (jedno vrijeme Ulica 8. maja 40). Svoje pacijente je liječila samo homeopatskim načinom i to s velikim uspjehom. O veličini njena uspjeha, uz činjenicu o brojnim izlječenjima govori i to da je u čekaonici svoje ordinacije uvijek imala gužvu. Jedina, a osobno smatram i najbolja reklama bili su joj izliječeni pacijenti koji su je rado preporučivali drugima. Bila je poznata i iznimno cijenjena zbog svojeg znanja u homeopatskim krugovima u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Svoje veliko znanje i bogato iskustvo prenijela je na liječnike i homeopate koji su s jednakim uspjehom taj rad nastavili u njenoj ordinaciji i nakon njezine smrti. Na kraju, s ponosom mogu reći da sam iznimno zahvalan na prvim i vrijednim saznanjima o homeopatiji.
Danas u Hrvatskoj ima preko stotinu kvalificiranih homeopata koji su svoje znanje stekli i usavršavali na brojnim europskim i svjetskim školama homeopatije. Približno pola od njih su liječnici. U zadnjih 10 godina broj homeopata se jako povećao, a to je i trend u svijetu, tako da ih sada ima oko 300, najviše u Zagrebu, ali i u Splitu, Rijeci, Karlovcu i drugdje, koji su obrazovanje stekli na zapadnim učilistima (najvise na London College of Classical Homoeopathy International) okupljenih uglavnom oko Hrvatske udruge homeopata (HUH), koja pokušava homeopatiju uvesti i u zakonodavstvo Republike Hrvatske. HUH također organizira predavanja i seminare homeopatske prve pomoći, kao i školovanje, a zainteresirani se mogu javiti autoru članka.
Ovaj članak posvećujem svim navedenim i nenavedenim velikanima homeopatije iz ovih naših hrvatskih prostora, da nam služe na čast i kao uzor.
Literatura:
- dr Vladimir Bazala: Poviestni razvoj medicine u hrvatskim zemljama. Zagreb 1943.
- dr Stanislav Župić: Vrijednost i upotreba lijekova u oligodinamskim (homeopatskim) dozama. Zagreb 1970.
